Zapisi iz Kusanje Bebika, 5. July 2013.12. July 2013. Nekoliko dana pre polaska na more, dobila sam na poklon i čitanje knjigu “Zapisi iz Kusanje”. Iako je u CIP-u (profesionalna deformacija 😉 ) klasifikovana kao roman i iako je takvom shvata i smatra i sam autor, Srđan Petrović, od koga sam knjigu i dobila, sadžaj knjige najbolje opisuje njen naslov “Zapisi…”. O formi, jeste roman-nije roman, prosudite sami. Valjda je svako od nas ko voli da čita i o pročitanom pripoveda i sudi u nekom trenutku poželeo da reči ukroti i da ih u neku formu uobliči. Tako se glavni junak ove knjižice, razapet između svojih želja za životom, življenjem, pisanjem i muza koje mu inspiraciju daruju, deli u dve, nekad i tri osobe, koje svaka za sebe roman pišu. I kroz te romane živi. Naš junak, momak koji žudi da se potvrdi kao muškarac, se dvoumi, priprema, želi, razmišlja i stremi ciljevima od kojih, pak, lako i odustane. Kako u stvarnom svetu, tako i u opisanom naselju, koje može da bude bilo koji zaselak (verujem da je ime “Kusanja” izvedeno od “kušanja” kojih ima svuda) sve se vrti oko ljubavi, tajne i požude. Sve u svemu, obećavajući početak, vrcavi jezik i neobičan opis mahanja kao bitnog dela telesnog govora nas uvodi u malo otegnutu sredinu i kraj do koga sam došla tek da vidim kako će se sve završiti. Sigurna sam da je momcima teško, bolno i pre svega zahtevno da uđu u svet mužjaka, ali je mene mlađahni junak umorio razmišljanjima. Moram da napomenem ono što mi smeta i utiče na stav o onome što čitam: ne baš dobro urađen prelom i nekoliko pravopisnih grešaka koje se stalno ponavljaju (!?!) Domaći autori Knjige
Draga Danijela, Hvala Vam na čitalačkom trudu i pre svega iskazanoj iskrenosti! Međutim, iskreno, verovao sam da ćete pažljivije isčitati „knjižicu“(koja bi, po Vašim kriterijumima, da je samo štampana kakvim većim fontom, ipak, nekako porasla do romana!), promišljajući više o njenom sadržaju, a manje o njenom kvantitetu! Takvim uvodom u kome pisca (to jest mene) posredno nazivate zapisničarem ,Vi (nesvesni toga) činite nešto nedopustivo: nehotice pretpostavljate jednakost između samog pisca romana (mene) i junaka romana koji je iako pisac (hroničar) i junak u svojim zasebnim romanima, ipak (i pre svega) samo junak jednog jedinog romana čiji sam ja autor! Na taj način trivijalizuje se kompleksnost same strukture romana, i ukida svaki, ma i najmanji pokušaj pisca da sačuva svoju autonomiju, svoj,(ah,tako važan!) distancirani, ironični pogled kojim posmatra svoje junake! Dođavola, to što je glavni junak romana pisac, ne znači da sam kao pisac u obavezi da sa njim delim iste vrednosti, isti pogled na svet! Znate ,kad šijete košulju, onda ne očekujete da će od nje, na kraju ispasti kaput i obratno, kada šijete kaput ne uzdate se da će Vam on zameniti košulju! Dakle, kada pišete roman, Vi ste u obavezi da ispoštujete sve ono što jedan roman čini romanom, dakle, sve zakonomernosti te umetnosti (jer roman za mene nije puki književni žanr, već osobena i autohtona umetnost sa svojom istorijom, karakterom,ironičnim pogledom na svet,svojom kompleksnošću, muzikalnošću itd.), dok,pišući kakvu hroniku, ili esej, vi koristite drugačiju metodologiju, ili, bolje rečeno,drugačije promišljate kako o načinu komponovanja,tako i o „alatkama“ koje ćete, shodno zadatku koji ste pred sobom postavili, (kao hroničar, zapisničar, putopisac…) umešno upotrebiti! Hoću da kažem da se, kao i Vi, neizmerno divim svakoj dobro napisanoj knjizi, ali ako jednog romanopisca neslavno prekrstite u nešto drugo, onda čitajući njegovu knjigu (roman) nikada nećete uspeti proniknuti u njegove prave namere, odgonetnuti tanane, diskretne nanose ironije, pročitati poruke kompleksno (kako je samo to u romanu moguće!) upertlane u relativnost ljudskih odnosa, odluka,u prozu ljudskog života! Uostalom, o nekim svojim promišljanjima o romanu i njegovoj umetnosti, govorio sam kako na promociji Zapisa iz Kusanje, tako i na predstavljanju pesničke knjige Dalibora Pejića „Međa između“, te se o tome(malom otrgnutom deliću jednog kosmosa!) možete informisati (odgledati) na internet adresi http://www.youtube.com. Ah, draga Danijela, verujte, nema u tom romanu slučajnosti, to nije zbrda-zdola napabirčena hronika ( kako se to, možda, kada se ovlaš čita,čini!),to je dobro promišljen roman , kako po svojoj arhitekturi ( nadahnutosti formom!), tako i po svojoj muzikalnosti ( od načina komponovanja rečenice do brižljivog preplitanja tema, koje tek u kontrapunktu daju prizivanu katarzu!). Razumem zašto Vam je sve to deluje pomalo otegnuto (jednostavno, nema nikakve tematske bliskosti između Vas i mojih junaka),ali, verovao sam da ćete u nekom od ženski likova (mali tipizirani uzorak ženske populacije!) prepoznati nešto svoje, neko sebi blisko osećanje, gest, misao, neku, od sebe same prikrivenu uspomenu! I još nešto,kada kažete da Vas je mladi junak umorio svojim razmišljanjima, Vi sve vreme zaboravljte da je taj mladi junak – pisac! A u prirodi pisca je da razmišlja, apstrahuje, analizira, zapaža, tumači! Imao on dvadeset ili šezdeset godina! Ili mislite da se pisci ni po čemu ne razlikuju od ostalih ljudi? Ipak, teme koje opsedaju mog junaka – pisca, upodobljene su kako njegovim godinama (mladalačkim žudnjama, željama) tako i njegovoj potrebi da se (sa svom kompleksnošću pisca) njegovo ja (nostalgično razapeto između nagona i duha!) napokon obznani u svom punom obimu! Takođe, taj roman se može iščitavati (istina, posredno) i kao svojevrsna metafora srpske književnosti! Ali, o tome nekom drugom prilikom… Konačno, moja namera nije da utičem na Vaš već formirani čitalački ukus (razumem i poštujem Vaš sud o mom romanu, to je tako, ono što Vas zamara, za mene su najbolji delovi romana, zbog kojih je i vredelo pisati ga!) , već da argumentovano ukažem da književna dela (dostojna te reči) nisu plod slučajne, nesvesne, neosvešćene želje za pisanjem, već racionalne odluke pisca da sa svetom komunicira na jedan drugačiji, kompleksniji način, te su stoga, pri čitanju (kako bi poruka pisca što jasnije, što transparentnije bila iščitana) , za različite knjige, neophodna različita sočiva! A kako bi valjalo iščitavati romane plastično je objasnio Migel de Unamuno: „Svaki čitalac koji se čitajući romane brine da sazna kako će završiti njegovi junaci, a ne brine se da sazna kako će završiti on sam, ne zaslužuje da njegovoj radoznalosti bude udovoljeno“ I na kraju, draga Danijela, molim Vas,nemojte se ljutiti zbog ovog mog pomalo ironičnog, romanesknog stila! Samo pokušavam biti što jasniji, što razumljiviji, što iskreniji! Uostalom, šta da radi čovek koji je, umislivši da piše roman, u stvari sve vreme naivno pisao hroniku? Zar da se stidim svog nespretnog pokušaja? Da ko svi pošteni ljudi, naprasno propadnem u zemlju? Ili da pokušam pisati hronike, ne bih li tako napokon nehotice napisao kakav roman? Voleo bih samo (ako nađete vremena i volje) da mi ukažete na te pravopisne greške koje bodu oči,jer ako se tako uporno, kroz tekst ponavljaju, možda ni one nisu slučajne! U svakom slučaju pomoćiće da se reše neke nedoumice! Još jednom Vam se zahvaljujem na čitalačkoj iskrenosti, (koja je danas tako retka, tako dragocena!) i koja me je, na kraju krajeva, nadahnula na ovo pismo, na ovaj (istina, poduži) komentar! Srdačan i topao pozdrav! Srđan p.s. Zaista biste trebali odgledati preporučene snimke! Istina, zvuk nije savršen, ali ako pokažete malo strpljenja i upornosti (tako je to, do pravih stvari uvek se stiže težim „slađim“ putem!) Vi ćete moći jasno čuti svaku reč, svaku izgovorenu misao! A ako ipak, pre vremena, nepravedno odustanete, onda pravac (sve je vrlo razgovetno i transparentno!) You Tube – Promocija knjige Dalibora Pejića „Međa između“ (br.2,3).To će umnogome pomoći da me bolje razumete (približivši Vam, koliko – toliko,moj pogled na svet), jer ovako, neshvaćen, već vidim sebe , kako na nekom štandu, neispavan, raščupan, odsutnog i mutnog pogleda, iscrpljen, slomljen, ispijen, rasejano potpisujem svoju novu knjigu „U zamci jednog bloga“!
Poštovani Srđane, hvala na vremenu koje ste utrošili na pisanje komentara koji sam objavila u celosti, bez ispravljanja grešaka 😉 Ne mogu da ne pomenem da mislim, uz dužno poštovanje Vašeg truda, da ako posle čitanja knjige, treba da dobijem “kratka” uputstva i objašnjenja “šta je pisac hteo da kaže”, onda knjiga, bio to roman, priča, zapis, šta god, jednostavno nije našla put/način do čitaoca. U ovom konkretnom slučaju, do mene. Hvala i što cenite moju iskrenost. Srdačan pozdrav.
Draga Bebika, Otkuda se argumenti najednom neslavno premetnuše u “uputstva”? Ipak,priznajem, Vi ste u pravu, jer,o ukusima ne vredi raspravljati… A sudeći po reakcijama drugih čitalaca,Vaš sud samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo! Pozdrav!
Srđane, zaboravih da napišem, bilo je nešto kasno kad sam pisala komentar, pa evo sad: Ne berite brigu, zbog mog ukusa, kako mi se ne sviđaju Pavićeva dela a ne marim mnogo ni za Kusturicu, smeši Vam se sjajna karijera 🙂